Goran Rv's Profile

House of Representatives ima točno 435 zastupnika, a biraju se po okruzima unutar pojedinih država. Broj zastupnika po državi se dobiva iz popisa stanovništva, te je njihov glas manje-više u omjeru s populacijom. No, svaka država ima pravo na minimalno jednog zastupnika, koliko god da malo stanovnika imala (npr Wyoming). Stoga se svakih 10 godina, nakon Censusa (popisa stanovništva) revidiraju kvote zastupnika po saveznim državama. Neke izgube pokojeg zastupnika, neke dobiju. Kalifornija je najmnogoljudnija i ima 53 zastupnika. No, Census je i vrijeme kad se unutar pojedinih država, ovisno o kretanju stanovništva, iscrtavaju i zastupnički okruzi. Taj posao je u nadležnosti Guvernera države, stoga je guvernerstvo u doba censusa vrlo bitna pozicija i posebno atraktivna objema strankama. Naime pametnim iscrtavanjem okruga tj raspodjelom "svoje" i grupiranjem "tuđe" glasačke baze moguće je dosta promijeniti broj zastunika na svoju stranu. Ekstremni primjeri tog postupka se nazivaju Gerrymandering, i makar legitimni smatraju se politički donekle amoralnim (što naravno nije priječilo razne guvernere da se time bave). Zastupnici se biraju na 2 godine (čime se politička slika regulira i između predsjedničkih izbora). Debata o prijedlozima je uglavnom postavljena na 1 sat po prijedlogu, a zastupnicima vrijeme za raspravu određuje vođa njihovog kluba (tako da ih prekine ili dopusti daljne izlaganje). Zastupnici donose odluke većinom prisutnih zastupnika (kvorum je naravno više od 50% prisutnih).

Senat je pak dom u kojemu je svaka savezna država zastupljena istom brojem senatora - 2 za svaku državu, trenutno ukupno 100, bez obzira na populaciju. Izbori su uvijek na razini cijele države, bez podjela na dva okruga, pa svaki od ta dva senatora zastupa cjelokupnu državu. Senatori se biraju na 6 godina, a također su terminski razmaknuti po dvije godine. Stoga se svake dvije godine bira trećina senatora (ok, jedne godine 34 senatora), čime se dodatno doprinosi vremenskom faktoru u "checks and balances" sustavu. Naravno, pazi se da se ne poklapaju izbori za oba senatora iz iste države u istom terminu (osim u posebnim okolnostima, no nije bitno). Senatori većinski donose odluke, s time da u slučaju jednakog broja glasova potpredsjednik SAD može glasovati i donijeti prevagu (pošto je de iure predsjednik Senata, no ne koristi to pravo u većini situacija - nepotrebno zbog filibustera). Senatori za razliku od zastupnika nemaju ograničeno vrijeme govora u Senatu, već imaju ograničenje na dva pojavljivanja dnevno vezano za isti prijedlog. Iz ovog se rađa institucija Filibusteringa, koja ukratko dozvoljava Senatorima da govorima bez ograničenja odgađaju u nedogled glasovanje za određeni akt. Time se de facto blokira rad Senata i za druge teme, te je Filibustering efikasan način za ubijanje prijedloga bez glasovanja o njemu (na kojem očekuju da će izgubiti). Danas je filibustering priznat i bez da neki Senator taj govor i realno drži, već samo na početku dnevnog rada prijavi filibuster o određenom pitanju i do glasovanja o istom ne može doći. Filibuster se ipak može prekinuti ukoliko 60% senatora glasa za Cloture (zatvaranje) čime se prekida filibuster i može se pristupiti glasovanju. Iz ovog pravila je očito da je de facto za donošenje zakona potrebna točno 60% većina u Senatu a ne 50%+ kao u House-u.

Iz osnovnog prikaza rada u House-u i Senatu je vidljivo da je za pozitivno glasovanje o nekom prijedlogu potrebno unaprijed dobro pripremiti teren. To se javno radi kroz Committees (odbori) a naravno i iza zatvorenih vrata pregovaranjima o istim. Kako ni zastupnici ni senatori po ustavu ne odgovaraju svojim strankama već glasačima na izborima, vrlo su česte situacije gdje razni kongresmeni ne glasaju za prijedloge koji su proizašli iz stranačkih matica već po svom nahođenju (ili željama svojeg okruga, države, određene interesne skupine itd). To se vrlo dobro vidjelo pri prvom glasanju za financijsku podršku bankama, gdje su obje stranačke centrale tražile da se glasa za, a velik broj zastupnika iz obje stranke su glasali protiv i prijedlog nije prvi put prošao. No svako glasanje je javno i piše se u Records (knjige) te je svakom građaninu dostupno kao povijest glasovanja njegovog zastupnika ili senatora (i dolazi na naplatu na slijedećim predizborima/izborima).

Senat i House su donosioci Ustava i zakona, te svih saveznih podzakonskih akata. Prijedlozi zakona, tzv Bills, se podnašaju u jednom ili drugom domu, te nakon rada kroz Commitees dolaze na pod (Floor) na glasanje. Bill mora proći kroz oba doma kako bi se mogao podnijeti predsjedniku na potpis (o čemu ću kasnije). No, "checks and balances" svakom domu daje neka posebna prava, upravo radi kontrole istih. Npr. ulazne budžetske stavke (porezi) moraju prvo proći House, Senat pak ima posebna prava u vanjskoj politici. Što se tiče pozicije predsjednika SAD, ukoliko dođe do elektorskog izjednačenja pri izboru House direktno bira predsjednika od dva vodeća kandidata, a također inicira postupak "impeachmenta" tj podiže optužnicu protiv predsjednika. Senat je pak vrhovno sudbeno tijelo za takav postupak, a u slučaju izjednačenja elektorskih glasova bira Vice-Presidenta, tj potpredsjednika SAD (o njegovoj dodatnoj funkciji ćemo još kasnije). U slučaju smrti i predsjednika i potpredsjednika SAD glava izvršne vlasti postaje Speaker of the House, tj vođa Zastupnika (izabran u House-u), a slijedeći u liniji sukcesije se bira između Senatora kao zamjena za VP-a.

Predsjednik i potpredsjednik SAD se biraju na 4 godine de facto indirektnim putem. Svaka savezna država ima broj elektora određen iz zbroja Zastupnika i senatora iz te države (minimalno 3 elektora - 1 zastupnik i 2 senatora, Kalifornija ima najviše tj 55). Washington DC je poseban teritorij koji nema Senatora već samo zastupnika koji nema opće pravo glasa, te je pod direktnom ingerencijom Senata, no ipak ima pravo na 3 elektora za predsjedničke izbore. Time ukupno ima 538 elektora. Kandidat koji prikupi najveći broj glasova u određenoj državi nosi sve elektorske glasove te države, makar je pobijedio s minimalnom prednošću (s iznimkom država Maine i Nebraske koje dozvoljavaju podjelu elektorskih glasova prema izbornim okruzima). Kandidat koji u zbroju elektora iz svih dobivenih saveznih država ima preko 50% elektorskog Collega-a tj 270 elektora izabran je za predsjednika i inauguriran početkom slijedeće godine. Postoji nekoliko slučajeva kad najjači kandidat nije skupio dovoljno elektora na izborima (jer je bilo više od dvije jake kandidature), te onda nastupa politička igra oko toga koji će kandidat odustati i kojemu prepustiti svoje elektore. U slučaju (dvaput u ranoj povijesti SAD) kad niti jedan kandidat nije htio prepustiti elektore drugome, izbor se prepušta direktno House-u (bez obzira na elektore). Najvjerojatnije potpuno nevažno za ove izbore, ali zanimljivo kao proces donošenja odluke.

Predsjednik je zadužen za provođenje ustava, zakona i akata, vrhoveni je zapovjednik vojske ali ne može objaviti rat (Senat), samostalno raspolaže vojnim jedinicama do 60 dana (nadalje mora dobiti potvrdu Kongresa) , organizira izvršnu vlast kroz Kabinet (bez potvrde od Kongresa), te zajedno sa Senatom postavlja savezne i vrhovne suce, kao i međunarodne sporazume. Predsjednik nema ovlasti nad članovima Kongresa, no potrebna je njegov potpis na Bill kako bi postao Law (Zakon). Predsjednik ima 10 dana od prolaska Billa kroz oba doma kako bi potpisao isti, u suprotnom Bill svejedno postaje Law. No, u tih 10 dana predsjednik može staviti Veto na Bill, u kojem slučaju Kongres mora ili izmjeniti isti ili dvotrećinskom većinom preglasati predsjednički Veto (i onda Bill direktno postaje Law). No, postoji i treća mogućnost vezana za godišnju stanku u radu Kongresa - naime svi Bills moraju biti donešeni unutar istog Congressional sessiona (koji završava prije Božića), te može u suglasju sa prijateljskim kongresmenima (prvenstveno Senatorima - zbog filibusteringa) odgađati donošenje Bill-a do 10 dana prije zatvaranja sessiona, ne potpisati ga i time bez Veta ubiti Bill (tzv pocket veto).

No, izrazito je zanimljiv proces predizbora stranačkih kandidata (kako za kongres tako i za predsjednika). Neću ulaziti u sam proces (jer je različit od države do države, kao i od stranke i njenih statuta - nije pokriven zakonom jer je to unutarstranačka stvar), no vrlo je oštar i provodi se kroz velik broj kandidata, koji pri odustajanjima mogu uputiti svoje glasače ili čak prenijeti iste u korist drugog kandidata (naravno, u zamjenu za privrženost ciljevima koji zanimaju onog koji prepušta glasove). Stranke u velikoj većini slučajeva na kraju odabiru jednog kandidata za određenu funkciju na izborima, što pak ne priječi nekog od kandidata koji je izgubio na predizborima da se samostalno istakne (jer očekuje podršku glasača koji nisu članovi stranaka ili su čak članovi suprotne stranke). U Kongresu danas postoje dva senatora i jedan zastupnik koji su izgubili na predizborima ali su se ipak kandidirali i pobijedili na izborima, no u povijesti ih je bilo podosta. Ima nekoliko primjera predjsedničkih izbora kad su takvi treći kandidati oduzeli glasove jednom od kandidata u dovoljnoj mjeri da je i izgubio izbore radi istih (ove godine je bilo strahova da bi senatorica Hillary Clinton mogla napraviti takvo što). Najviše se političkih programa rješava na ovoj razini, pošto je i najveća kompetitivnost. Time je glasačima realno dano na izbor između raznih programa i ljudi koji će ih nositi, a nije oktroirano iz stranačke središnjice. Upravo zbog ovih predizbora kongresmeni su itekako svjesni da su odgovorni glasačkoj bazi i njihovim interesima.